Na konkursu za studente „O kulturno-civilizacijskom doprinosu Isa-bega Ishakovića u našoj prošlosti“ prvo mjesto osvojila je Amila Čengić, rad objavljujemo u nastavku.
Za prvo pismo, hvala Vam!
Grad Sarajevo je aplicirao za titulu Evropske prijestolnice mladih za 2026. godinu. Ja, kao mlada osoba iz Sarajeva, sam oduševljena ovim potezom grada. Drago mi je da će sada žamor mladih, ideje, snovi i vizije barem da se čuju. Nekome će biti važne. Dok šetam gradom i maštam šta bi ova titula sve promijenila, uhvatih se i kako razmišljam šta bi sad rekao naš osnivač Isa-beg Ishaković za nas. I pošto bih voljela da on to sve može da vidi, da bude ponosan na nas mlade, odlučih da mu napišem pismo, da barem tako podijelim sve to s njim. Sjedoh na obalu Miljacke, naručih čaj, izvadih list papira i počeh pisati.
“Dragi Isa-beže, sigurno su Vas drugačije oslovljavali u vaše doba, ali mi sad kad pišemo pisma, a i mailove, uvijek počnemo sa dragi tako da ne zamjerite na tome. Ja sam studentica koja živi u gradu koji ste osnovali i imam želju da Vam svašta ispričam. Da imam priliku da pričam lice u lice s Vama, sigurno bih Vam govorila Vi sve vrijeme, ali da znate da bi Vas na početku razgovora zagrlila. Vjerujem da u Vaše doba ni to nije bilo tako, ali znajte da je to moj način da kažem hvala. Hvala što ste osnovali moj grad Sarajevo i dali mi topli dom. Dali mi ljubav koja traje cijeli život. Za početak, sigurno Vas zanima šta je bilo sa svim onim što ste nam ostavili pa ću prvo o tome pisati. Ja živim šest stoljeća nakon što ste došli na ove prostore i počeli sa izgradnjom. Promijenile su se mnoge vlasti koje su ovdje bile, a vjerujem da i sami znate šta to znači za građane. Vi ste bili čovjek borac, te je ovaj grad naslijedio to od Vas i hrabro se bori protiv svega lošeg. Protutnjao je prvi tramvaj kroz Sarajevo, te smo ugostili mnogo ljudi iz cijelog svijeta na Zimskim olimpijskim igrama. Ovdje je mnogo toga drugačije sada u odnosu na 1462. godinu kada ste dali uvakufiti veliki imetak za Vašu zadužbinu u ovom gradu. Učila sam ja o tome, a i sama mnogo čitala. Rasli smo – i mi kao ljudi i grad kao grad. Najprije smo bili kasaba, širili smo svoja krila u šeher, a sada je Sarajevo ponosno glavni grad Bosne i Hercegovine. I ono što historičari kažu da je važno, nije bilo pauze između Vašeg Sarajeva i ovog današnjeg jer se razvija u kontinuitetu sve do danas. Vi ste udarili temelje jednog sasvim novog grada, s novim imenom i novim sadržajima. Baš zbog toga, za osnivača grada kažemo daste to Vi – Isa-beg Ishaković, a za godinu osnivanja 1462. iako je i prije Vas postojao život na ovom području. Nažalost, nije mnogo Vaših građevina ostalo u gradu, ali ne brinite Carevu džamiju i dalje čuvamo. Ranjavali su je kroz vrijeme, ali ona je i dan danas na istom mjestu, te je i dan danas lijepa kao što je bila i prvog dana. Često dok šetam gradom i prođem pored nje, sjetim da su mi govorili da je s njom nekako sve počelo. Ona je najstarija u gradu i skoro pa u cijeloj Bosni i Hercegovini. To je prva građevina koju ste nam poklonili zajedno sa tadašnjim sultanom, Mehmedom II. Fatihom. I da znate, pitala bih Vas kako to da je Careva džamija manja od Begove džamije, ali moja mama, koja je veliki zaljubljenik u prošlost grada, kaže da to ostavim postrani. Tu je i hamam. Da Vas ne lažem, nismo ga baš uvijek pazili, međutim na istom mjestu je, nov i moderan. Miljacka ko Miljacka, nekad nemirna pa je često znala oštetiti ćupriju u blizini Careve džamije. Morali smo je pomjeriti 30-40 metara uzvodno, pa se nadam da se ne ljutite zbog toga. Ova ćuprija je sada na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, baš kao i Careva džamija. Ponos svih nas. Kad smo kod vode, sa vodovodom se patimo s vremena na vrijeme. Nekad tačno pomislim da imamo iste cijevi koje ste nam Vi ostavili, odnosno od prvog vodovoda koji ste doveli u hamam sa Bistrika. Ali popravit ćemo mi to. Nažalost, ni od devet mlinova na Miljackoj ništa nije ostalo, ali ih ne zaboravljamo. Bar ja ne. Negdje sam pročitala da su u narodu bili poznati kao Erce-begovi mlinovi. Slobodno me ispravite ako griješim, ne dajte da učim pogrešno. Moja mama i dan danas pije kahvu u Kolobari. Još od malena su mi pričali da ste izgradili veliki han koji ste nazvali Kolobara. Stvarali ste jedan gospodarski centar. Imali smo više strašnih požara, o kojim bolje da ne pišem i nažalost Kolobara je bila žrtva u tim požarima i do temelja izgorila. Danas među zidinima vašeg hana se nalazi ugostiteljski objekat. E tu mama pije kahvu. Ja studiram elektrotehniku, pa ne zamjerite ako pogriješim godine, ali mi je u mislima da su Vaša tekija i musafirhana gdje su svi putnici bili dobro došli spavati, te jesti i piti kod uvijek gostoprimljivih derviša, bili neizostavan dio grada sve do 1957. kada su nesretnim okolnostima uklonjeni sa svog mjesta. I znam da se tada hrana kuhala i besplatno dijelila putnicima, a višak siromašnoj djeci Sarajeva. Danas postoji obilježena lokacija gdje je nekad bila tekija, a mi dugujemo Vama Isa-beže da se ona obnovi u svom izgledu i ljepoti jer bi je onda sigurno znali mnogo više cijeniti. Danas imamo narodnu kuhinju, ona se nalazi ispod Bentbaše u srcu Baščaršije i tu se i dan danas dijeli hrana nemoćnima. Trudimo se podmiriti potrebe nemoćnih za mesom, rižom, čorbom i neophodnim količinama masnoće i hljeba, baš kao što ste Vi pisali u Vakufnami, te činili u svoje doba. A Baščaršija, lijepa kada nema nikog, a opet lijepa i kada vrvi ljudima. Centar zbivanja i dućana, što vjerujem da ste željeli da tako i bude. To je i sada dom brojnih bravara, zlatara, kujundžija, kovača, tašnara, pekara, mesara, bazerdžana i dobrih ljudi. Svašta ste gradili i ostavili nam pa mi nemojte zamjeriti ako sam nešto zaboravila. Mnogo toga jeste drugačije, ali duh nije. Vaša vizija grada živi i dan danas. Mi i dalje vjerujemo da mostovi spajaju i trudimo se graditi mostove između nas baš kao što ste Vi gradili. Šest stoljeća nakon Vas, mi smo i dalje grad između Istoka i Zapada koji predstavlja spoj različitih naroda, religija i kultura, grad koji predstavlja suživot i toleranciju. Ovaj grad je radost i to zajednička. Osnivali ste i gradili druge gradove, poput Novog Pazara i Skoplja, te Vam mogu reći da i ti mostovi još uvijek postoje. Naše veze su jake i prijateljske, naročito s Novim Pazarom. Znamo da trebamo biti dobri i nesebični ljudi, stvarati i dijeliti sa drugima i stoga se trudimo da mislimo na nemoćne i siromašne. Trudimo se i da budemo dobri domaćini svima koji dođu ovdje. To nam je valjda ostalo utkano u duh još od Vaše musafirhane na Bentbaši. Vi ste zajedno sa drugim namjesnicima Sarajeva učinili da smo još u 16. stoljeću postali urbana zajednica i najljepši šeher na Balkanu, što su posvjedočili mnogi savremenici putnici. Nadam se da biste bili ponosni na nas da vidite kako grad danas izgleda. Za mene je sigurno i dalje cvijet među gradovima baš kao što ste Vi govorili u svoje vrijeme. Obećavam da ćemo nastaviti da rastemo i bivamo sve ljepši. Onaj zagrljaj sa početka, on Vam je hvala i za sve ovo o čemu sam iznad pisala. Htjela sam da Vam pišem o tome šta je sve u gradu novo, šta su važni problemi na kojima trebamo raditi, pitati Vas za nekoliko savjeta, ali to ću ostaviti za drugi put. Dok sam pisala shvatila sam da ipak za ovo prvo pismo je dovoljno da se zahvalim od srca za sav Vaš doprinos gradu, meni, svima nama!”
I tako završih svoje pismo. Čaj se ohladio jer sam u dahu pisala, ali nema veze. Ovo je zaista grad koji ima posebnu dušu. Uživala sam pripovjedati o ovako vrijednom naslijeđu koje imamo. Pisanje me podsjetilo koliko su jaki i iskreni temelji mog grada i koliko je važno da čuvamo sve što nam je Isa-beg Ishaković ostavio, a najviše zajedništvo, nesebičnost i dobrotu što nas uči njegova Vakufnama.